Čekati prosvijetljenje

Pripremio: fra Nikola Rosančić

Utorak, 24. svibnja 2011.

Jučer smo govorili o tome kako treba za sebe ostaviti vremena te „sjediti“ u duhovnome smislu kako bi se pročistili od mnogočega što nakupljamo svakodnevno i što nas opterećuje. Namjerno ću u svakoj emisiji istaknuti jednu pasivnu radnju, upravo zato jer je naš cilj dobiti dar od Boga, a ne taj dar nekako zaslužiti. Trebamo se osloboditi misli da mi nešto trebamo, osim prihvatiti dar za kojim čeznemo. Jer upravo svojim trudom, možemo nešto pogriješiti, možemo na krivi put zalutati, a to u duhovnom životu zna biti opasno. Zato se trebamo prepustiti. Dakle kada ostavimo vrijeme za sebe, za svoju nutrinu, trebamo sjediti, u duhovnom smislu i čekati.

Drugu radnju koju bih izdvojio, jest trebamo čekati kako bi bili prosvijetljeni. Zašto je to jako bitno? Naime, ako odlučimo poraditi na svojoj nutrini, što je od iznimne važnosti, važnije nego sve drugo u našemu životu, u opasnosti smo da prvo što u sebi sretnemo jesu negativnosti i onda smo u opasnosti da se za njih zakačimo. Kao što se krpelj zakači za kožu čovjekovu, tako se i mi znamo zakačiti za negativnost i ne znamo ih pustiti. O kakvim negativnostima je riječ? Pa o onome što smo kroz svoj život nakupljali i čuvali u sebi. Riječ je o našoj sebičnosti koja je povrijeđena i razočarana. Najčešće su to povrijeđenosti koje nas zatvaraju u sebe. Znamo često biti povrijeđeni od ljudi u kojih smo onda izgubili povjerenje kojih se plašimo da će nas opet povrijediti, i to ne samo istih, nego svih ljudi općenito i onda se zatvaramo u sebe, bježimo od ljudi, bježimo od zajedništva, a to onda znači bježimo od Boga, jer Boga ljubimo u bližnjima.

I možda mi to i znamo o sebi, znamo da smo zatvoreni, znamo da smo povrijeđeni, znamo da smo izgubili povjerenje, ali ne znamo kako ćemo se toga osloboditi, ili nećemo da se otvorimo, povjerujemo i vratimo vjeru u ljubav. Jednostavno, mislimo, to je ječe od nas, mi tu duboku povrijeđenost nosimo u sebi, te je potiskujemo, iako ne možemo nikada pobjeći od nje, dok je ne riješimo. I opasnost je ako ostavimo vrijeme za sebe da se upravo prvo u sebi sretnemo sa svojom povrijeđenošću i kao krpelj se zakačimo za nju. Mogli bismo slikovito reći, odmah navalimo još jedan balvan na svome putu duhovnoga napretka i zagrađujemo sebi put ka oslobođenju.

Zato je bitno čekati i očekivati prosvjetljenje Duha Svetoga. Ništa ne raditi, nigdje na duhovnom putu ne ići, dok nam Duh Sveti ne pokaže put. A kako ćemo znati da nam Duh Sveti pokazuje put? To je jednostavno. Duh Sveti nam uvijek govori pozitivno. Otvara nam nadu, ispunja nas ljubavlju, radošću, otvara nam nove vidike, za razliku od naše sebičnosti, koja je povrijeđena i govori nam negativno, donosi nam tamu, tugu i odvojenost. Dakle bitno je čekati i osluškivati, očekivati prosvjetljenje, dok ono ne dođe, a kada ono dođe, onda ga slijediti, onda ići za njim.

Jedan svećenik je rekao: tama se ne razgoni tako da se s njom borimo, nego tako što se upali svjetlo. Ostavimo se misli kako ćemo mi pobijediti tamu koja nas okružuje. Oslobodimo se nepotrebne borbe, nepotrebnog tereta kojeg sami sebi stavljamo, nego samo očekujmo prosvjetljenje Duha Svetoga, koji će doći, koji je u nama, kojega smo primili na krštenju i potvrdili u Krizmi, koji želi djelovati u nama, samo čeka da mu mi to dopustimo.

Dragi slušatelji, evo dajem vam zadatak za ovaj dan. Nadajte se Duhu Svetomu i očekujte kada će on doći i početi vam govoriti lijepe stvari o vama, a to je dovoljno da postanete novi ljudi, sretni, ispunjeni, koji ćete živjeti novim životom. Želim vam puno uspjeha do sutra, kada ćemo nastaviti zajedno ići putem koji nas Duh sveti želi voditi. Do sutra, pozdravljam vas franjevačkim pozdravom, mir vam i dobro.